petak, 04.02.2011.
SOBA BROJEVA
Bio si tu, uz mene. U mom krevetu, toliko blizu mog tijela, ali daleko od mog srca. Duše. Zatvorio si se. Pustio si da pričam gluposti. Ponovio si za mnom dvije ili tri riječi i to je bilo sve. Morala sam preuzeti inicijativu. Naša tijela su bila skladna. Naše riječi... nisu.
Zašto? Zašto je toliko teško pustiti te unutra? Zar je toliko problem opet osjećati? I bol i sreću. Propast i ushićenje. Nisam dugo ulazila u tu rijeku i sada. Sada kad mi je prilika tu, pred očima ja samo stojim na granici bojeći napraviti korak u strahu. Ja. Koja sam za rizike sam licemjer. Upravo to. Lažov.
"Jednog od ovih dana" rekla sam "podignut će mobitel i naći moj broj u imeniku. Poslati poruku i dobiti moj odgovor."
"Ne." gotovo da je graknula mašući dimom cigarete meni ispod nosa "Neće. Jednog od ovih dana srećo TI ćeš podignuti SVOJ mobitel i naći ga u imeniku. Poslat ćeš mu poruku. I čekati odgovor."
Još nisam. Ne volim ove igre. Mačka i miš. Natezanja bez kraja i konca. Pređimo na stvar. Na ono bitno. Na ljubav. Ali to me i koči. Ta potreba za ljubavlju. Da idem dalje. Da volim me u isto vrijeme drži u lancima. Opustit ću se. Zažmiriti. Udahnuti i ...pronaći broj.
femme_fatale
četvrtak, 01.07.2010.
SJETI ME SE
Uvijek sam bila druga. I uvijek sam puštala druge ispred sebe. Davala sam svima priliku. Imam osjećaj kako svi ostali žive dok ja čamim u kutku svoje glave i crtam, crtam, crtam... Sutra idem na kavu sa mojom bivšom najboljom prijateljiscom. Ja to njoj naravno nisam bila. Bila sam druga.
Uvijek sam vidjela samo dobro. I uvijek sam opraštala. Koliko god me povrijedili. Ponekad mi se čini da samo ja vidim svijet na određeni način... Drago mi je što su moje dvije najbolje prijateljice sretno zaljubljene. Ja sam zadnja karika. Ponekad nisam ovoliko lomljiva.
Uvijek sam opraštala. I uvijek sam se pravila da je sve u redu. Imala sam... i još uvijek imam pet obrambenih mehanizama ugrađenih u mali mozak. Govorila sam sama sebi kako pamtim što su mi napravili, ali sam zaboravljala i potiskala to sve dublje u svoje stanice. Ja mogu grebati po zidovima svoje duše i krvariti iz noktiju.... ali ti to nikad nećeš čuti. Zašto? Zato što glumim. Glumim toliko dobro da se počinjem mješati sa osobom koju glumim.
Jedino što imam je moj nered u glavi. Mislim da čak nemam ni vas dvije više. Mislim da me ne možete podnjeti. neke stvari su jednostavno jače od mene, a vi to jednostavno ne razumijete. Znam kako je kad te se netko odrekne, ali znam i kako je kada se ti odrekneš nekoga. Prag shizofrenije je veoma usamljeno mjesto. Ali ja sam oduvijek bila sama zar ne?
Moje ime je V.K. Živim u nekom gradu, na nekom kontinentu okruženom mirisnim oceanom. Moja priča nije komplicirana kao ni moj život. Razlikujem se od ebe na način da volim ono što ti ne voliš, a ne volim ono što ti voliš. Kao i svatko pokušat ću ostavit trag. Želim da me ljudi vide i da me se sjete. Od tebe se razlikujem po tome što osjećam dublje i jače od tebe. Nikada nisam upoznala nekoga barem sličnog meni. Vjerujem da je ispod svih maski ipak duša. Ne volim politiku, pametovanje i gužve u tramvaju.
Moje ime je V.K, živim u stanu u nekom gradu. Imam mišljenje o svemu i volim osjećati. Koja je tvoja priča?
femme_fatale
četvrtak, 11.02.2010.
SREĆA NA VRŠCIMA PRSTIJU
Snijeg je zameo cijelu državu, pa tako i Zagreb. Dok se svi tuže da ne vole snijeg i rade rituale prizivanja proljeća ja uživam u njemu koliko god mogu. Sada barem imam razlog za konstantno kašnjenje i jedan te isti odgovor za sva pitanja.
"Snijeg."
"Ah, onda je sve u redu."
"Pa dobro trebala si tu biti u devet sada je deset i trideset. Imaš li što reći u svoju obranu?"
"Sniijeg."
"Ah, pa naravno. Sjedni se, nastavljamo dalje."
"Bila si u dućanu?"
"Snijeg."
"Ma imamo sve tu, u redu je."
"Hoćeš ići na kavu samnom?"
"Snijeg."
"Imaš pravo ni meni se neda."
"Dolina sunca?"
"Snijeg."
"Imaš pravo, i to onaj žuti."
Nove stvari se događaju, i novi zidovi se ruše, a ja se svai dan budim kao nova osoba.
Vidjela sam ga na drugoj strani prostorije na stolici, sa čašom u ruci i pogledom na meni. Osjećala sam ga. Nešto je planulo u meni i buktilo u mojim prsima. Povukao me tamo gdjesmo mogli biti sami. Prišla sam mu, a on je počeo istraživati mene. Moj vrat, ušnu školjku, moje usne. Moj jezik klizio je po njegovom u skladnim pokretima. Njegove ruke su istraživale unutrašnjost mojih bedara. Polako, još lakše. Pritisno je moju točku, a ja sam zadrhtala. Primjetio je to, nježno zagrizao moj vrat i dotaknuo točku ponovo. Dobro poznati osjećaj prošao je mojim tijelom. Sjela sam na njega i počela svoj ples. Rekao je da nikada nije doživio ovako nešto sa odjećom na sebi. Oteo mi se smješak sa usana. Priljubila sam svoju točku uz njega, osjetila sam tvrdoću pod svojim tijelom. I dalje istražujući njegova usta priljubljivala sam se uz njega slabije pa jače, naprijed pa nazad, lijevo pa desno. Osjećala sam kako raste i svidio mi se taj osjećaj.
Upoznala sam drugog Njega na jednom mjestu u jedno vrijeme. Povukla sam Ga na sebe i bila femme fatale. U svojem najsjajnijem izdanju. Sa plamenom u očima, osmjehom na usni i žudnjom u rukama. Neke stvari se jednostavno mogu pročitati iz pogleda. Volim onaj osjećaj kada me ljubi, a ja se ne mogu prestati smješiti. Moje ruke plazile su po crnim pramenovima Njegove kose, a Njegova ruka klizila je po mojim leđima, i dalje... Kao dvije legure slivene u jednu. Da, vratila sam se.
femme_fatale
subota, 26.12.2009.
KUGLICE NA BORU
Dragi moji, želim vam blagoslovljen Božić i sretnu Novu Godinu
femme_fatale